Odlazak majstora s Taganke

email this page

 

Boris Orehov

U Rusiji je umro kazališni režiser Jurij Ljubomov. Šest dana prije smrti napunio je 97 godina. Tako visoke godine same su po sebi dostignuće, a u takvom životu kakav ga je dopao – bogatom emocijama, napora, sreća i nesreća 97 čini se upravo nevjerojatnim brojem. Brige i patnje trebale bi skraćivati život, ali prirodna snaga volje produžila mu je život preko granica vjerojatnosti.

Jurij Ljubimov bio je i simbol i ličnost. I to me i tjera da pišem o njemu – iako sam sasvim gluh za teatar. Ne razumijem ga, ne shvaćam njegovu semiotiku, ne vidim novo na podlozi starog u redateljskim rješenjima i glumačkim postupcima. Ali Ljubimov je imao sposobnost da obrati na sebe pozornost i da očara. Najprije je bio uspješan glumac koji je uglavnom glumio uloge junaka-ljubavnika. U autobiografskoj pjesmi A. A. Voznesenskog „Učenik“ opisuje se nemir i uzbuđenje prilikom gledanja drame „Romeo i Julija“ u prijevodu Pasternaka, a s Ljubimovom u glavnoj ulozi:

Pasternak te poveo na premijeru.
A Ljubimov je Romeo!
I rame se tvoje skamenilo
Od prisuća s lijeva.

Ali sve je to zaboravljeno poslije kazališta na Taganki. Ljubimov je postao umjetnički rukovoditelj i redatelj najuspješnijeg kazališta šezdesetih i sedamdesetih godina 20.st., njegov osnivač i, kako je danas uobičajeno govoriti, trendesetter. Taganka nije bila samo kazalište, to je bio začudni stvaralački inkubator u kojem su izrasli glumci velike unutarnje snage i osobne privlačnosti bez kojih je teško zamisliti sovjetski film posljednjih desetljeća. To je bio toliko važan kulturni fenomen koji je toliko precizno rezonirao s onim što je lebdjelo uzraku i uraslo u glave ljudi da je u nekom trenutku postalo nemoguće odvojiti umjetničko od društvenog. Kao i s rock'n'rollom – je li rock više glazba ili društvena pojava? Bilo koji jednoznačni odgovor bio bi samo mudrolija.

I naravno, Visocki. Alkoholičar, narkoman, najpoznatiji i općenarodno najomiljeniji pjesnik druge polovice 20.st. Stranice biografije Visockog na kojima se pojavljuje Ljubimov uistinu su veličanstvene. On je bezbroj puta tjerao Visockog iz kazališta zbog Ljubimovu tako važne kazališne discipline i svaki ga je put ponovo primao nazad. Sada kada je veličina Visockog očita, kada interes prema njemu ne gasne, a svi problemi koje je zadavao bližnjima zaboravljeni, mudrost Ljubimova, kojemu u tim teškim trenucima nije pomagala naša povijesna distanca, čini se gotovo nadljudskom.

Ljubimov je bio složen čovjek koji je znao svoju vrijednost i koji je bio sklon vatrenim gestama. Nije se bojao govoriti neprijatne stvari. Bio je u emigraciji i vratio se. Posljednjih nekoliko godina svađao se sa svima redom, ali, posebno s glumcima svoga kazališta iz kojeg je sa skandalom otišao (vremena i glumci su se promijenili, a sam Ljubimov – nije; nisu se složili karakterima), objavivši da njega svugdje čekaju (što je očito bila istina) te je postavio predstavu prema „Bjesovima“, izazovno posvetivši predstavu svojim bivšim glumcima.

Gotovo je sve svoje glavne glumce nadživio: već davno nema na svijetu Leonida Filatova i Vladimira Visockog, uspio je otići i Valerij Zolotuhin, i Andrej Voznesenski koji je Ljubimova vidio na sceni kao školarca. A Ljubimov je i dalje živio, postavljao novatorske predstave, stvarao, govorio neprijatne stvari i po snazi njegova pogleda i tvrdoći njegova glasa bilo je očito: on vjeruje da je istina na njegovoj strani, a živjeti namjerava dugo i nema vremena da zastaje na već dostignutom.

Ljubimov je postao simbol zahvaljujući tome što je bio ličnost i upravo će u tom dvojakom svojstvu – osobe i smibola – ostati važan dio povijesti i povijesti kulture Rusije 20.st.

Boris Orehov
prev. Rafaela Božić

Boris Valerjevič Orehov, kandidat filoloških znanosti, docent na filološkom fakultetu Nacionalnog istraživačkog instituta Viša škola ekonomije u Moskvi. Rođen 1982. u Ufi završio je Baškirski državni sveučilište sa stupnjem magistra filologije. Godine 2008. obranio je kandidatsku disertaciju posvećenu stvaralaštvu F.I.Tjutčeva. Radio je na raznim visokoškolskim ustanovama u Ufi. U svojstvu pozvanog istraživača sudjelovao je 2010. na izgradnji The RuN-Euro Corpusa u Oslu. Godine 2014. pozvani je predavač na sveučilištu u Nici. Vodi Paralelni korpus prijevoda „Slova o vojni Igorovoj“, sudionik je projekta osnivanja Nacionalnog korpusa ruskog jezika, glavni je urednik časopisa „Nazirovski arhiv“ te odgovorni tajnik časopisa „Dialog.Karneval.Kronotop“ (2009 – 2014.).

email this page
Scroll to top